Zagreb, sto godina prije – očima i kistom jednog ruskog emigranta

Sutrašnja godišnjica “Velike zagrebačke trešnje” prilika je da se osvrnemo na Zagreb jučer, danas i sutra. Zagreb danas i sutra kategorije su koje ćemo tek ispisati i nadilaze granice ovog teksta, ali Zagreb jučer je već zapisana kategorija. Zapisana je u raznim sjećanjima, tekstovima, fotografijama… Bez obzira na to tko je pisao koju povijest i svu ostalu potencijalnu subjektivnost, prošlost je iza nas. Iza nas, a opet je tako bitan element našeg identiteta danas i sutra. Nakon što je naš dragi Zagreb nastradao, od najveće važnosti postaju pitanja poput: koje su to priče iz njegove povijesti koje su nam važne? Koje priče čine naš identitet? Koje priče želimo sačuvati za sljedeće naraštaje?

Svaka priča ima svoje mjesto radnje. Najčešće su to u ovom kontekstu kuće i ulice – materijalno lice grada. I baš je ono najviše nastradalo. Zato nam svaki crtež, fotografija i slika iz prošlosti postaju još važniji. Zagreb je kroz svoju prošlost ostao zabilježen na beskonačno mnogo slikovnih zapisa. Iz tog mnoštva izdvojila bih ovom prilikom jednu seriju akvarela. Osim umjetničke i dokumentarne vrijednosti koju ti akvareli imaju danas, čini mi se da je priča o njihovom autoru jedna od tih koje želimo (sa)čuvati. Riječ je o seriji od 12 akvarela pod naslovom “Iz starog Zagreba” ruskog arhitekta Petra Pavloviča Fetisova. Akvareli su nastali 1920-ih godina te su objavljeni u formi razglednica. Na razglednicama su prikazani sljedeći motivi: Demetrova ulica na Gornjem gradu, Pivarska ulica na Gornjem gradu, prizor iza kanoničkih kurija, ulaz u Tuškanac kroz Narodni muzej, Dolac, Zvonarnička ulica, kapela sv. Dizmuša u Novoj Vesi, crkva sv. Marije na Dolcu, Jezuitski trg s crkvom sv. Katarine na Gornjem gradu, Visoka ulica na Gornjem gradu, prizor sa savske obale i pogled na Popov toranj (Zvjezdarnicu). Izdavač je Drava d.d. Zagreb, a tiskane su u Tipografiji Zagreb.

Tko je bio taj “prof. Fetisov”, potpisan kao autor te lijepe serije akvarela sa zagrebačkim prizorima?

Upravo pred osam dana primio je Mirogoj u svoje okrilje opet jednoga od onih vrijednih i zaslužnih, čiji gubitak Zagreb redovno jedva i zapaža i nikako za nj ne mari, ma da su upravo ovi tihi i marljivi zanemareni radnici, oni koji su dizali i dižu toliko razvikani kulturni niveau našega grada. (…)

Ovim riječima započinje nekrolog za profesora Petra Pavloviča Fetisova, objavljen u zagrebačkom “Obzoru” 20. studenoga 1926. godine. Petar Pavlovič Fetisov rodio se 1877. godine u Moskvi. Završio je Institut građevinskih inženjera cara Nikole I i Arhitektonski odjel Carske akademije umjetnosti u Sankt Peterburgu. Nakon diplome, Komisija Carske akademije znanosti poslala ga je na specijalizaciju u British Museum u Londonu, kako bi se pripremio za profesorsko mjesto. Dodatno se specijalizirao na Sveučilištu u Münchenu, gdje je napisao i obranio disertaciju. Predavao je na nizu visokih učilišta u Sankt Peterburgu, putovao na znanstvene ekspedicije po Aziji, projektirao više zgrada na području Carstva, objavljivao radove u stručnim glasilima. Karijerni uzlet prekinuo je prvo Prvi svjetski rat, a potom i Građanski rat. Kao dobrovoljac Bijele garde krajem 1919. ozbiljno se razbolio te je evakuiran u Srbiju. Tamo saznaje da se godinu ranije otvorila Tehnička visoka škola u Zagrebu te da su im potrebni predavači. Tako u proljeće 1920. Fetisov stiže u Zagreb i započinje svoju karijeru predavača na Arhitektonskom odjelu te škole. Predavao je tamo sve do svoje prerane smrti 1926. godine te je postigao titulu izvanrednog profesora. Ostalo je zabilježeno i da je tijekom emigracije u Zagrebu surađivao s nekoliko arhitektonskih ateljea te mu se “tradicionalno” pripisuju nekolicina zagrebačkih pročelja (pročelje Jugoslavenske banke na uglu Jelačićevog trga i Praške ulice, pročelje zgrade tvrtke Narodna šumarska industrija na Mažuranićevom trgu u ateljeu Fischer i pročelje zgrade Našičke tvornice tanina i paropila na uglu Marulićevog trga i Vukotinovićeve ulice u ateljeu Carnelutti). Ni ta pročelja potresi nisu poštedjeli, kao što ni emigrantski život nije štedio profesora Fetisova. Sigurno nije bilo lako u vihoru povijesnih zbivanja Rusije drugog desetljeća 20. stoljeća napustiti glavni grad velikog carstva i krenuti ispočetka u Zagrebu. Petar Pavlovič Fetisov preminuo je 5. studenoga 1926. u Zagrebu i pokopan je na gradskom groblju Mirogoj. Grob nije sačuvan.

Autor nekrologa profesora Fetisova u ruskim emigrantskim novinama “Novoe vremja” iz Beograda o seriji “Iz starog Zagreba” je napisao:

Tim crtežima, po svjedočenju lokalnog tiska, on je prvi put otkrio oči Zagrepčanima za umjetničke vrijednosti, na koje nitko ranije nije obraćao pažnju.

Iz današnje perspektive serija “Iz starog Zagreba” vrijedan je dokument mnogobrojnih promjena u arhitekturi grada koje su se dogodile u posljednjih sto godina. Sama dokumentarnost nije ugrožena visokom umjetničkom vrijednošću akvarela te sjajnim detaljima tadašnjeg života u gradu, poput žene u šestinskoj nošnji s teretom na glavi u gornjogradskoj ulici ili pak rublja koje se suši na drvenom balkonu na Dolcu.

(…) Mi koji ga poznavasmo ovakovog, nismo mogli, da zastanemo kod pukog udivljenja pred njegovim velikim znanjem, nego ga zavolismo bez iznimke. Kome je on lično i privatno govorio, imao je prilike, da se uvjeri, da nije bio samo velik učenjak, nego i velik čovjek. Riješen svih vanjskih spona, nemaran u odjeći, prešao je davno preko sviju taština; susretao je svakoga srdačnom otvorenošću, koja nam je pokazivala plemenitu osjećajnu i – rekao bih – djetinju dušu ovoga zaista rijetkog čovjeka. Daleko od svoje domovine legao je nezapaženo u zemlju, ali mi, koji mu tada odasmo posljednju počast, čuvat ćemo ga vazda sa zahvalnosti u uspomeni.
– nekrolog u novinama „Obzor“, Zagreb, 20.11.1926.

Više o Petru Pavloviču Fetisovu možete pročitati u prijevodu na engleski mojeg članka izvorno objavljenog na ruskom jeziku u zborniku Akademije likovnih umjetnosti i arhitekture “I. E. Repin” u Sankt Peterburgu.

Jedna misao o “Zagreb, sto godina prije – očima i kistom jednog ruskog emigranta”

  1. Za svaku je pohvalu zanimanje mladih za lijepi dio naše prošlosti. Vjerujem da svima preko glave kopanje po grobovima i užasa prošlih vremena. Upravo zato mi je drgo pročitati članak (rijetko mi se događa da odmah ponovo pročitam sadržaj – jedino sam drugi put pozornije pratio akvarele). Najveći svjetki gradovi su upravo zato lijepi što od svih sugrađanja, bez obzira na njihovo porijeklo, uzimaju najbolje za svoje kulturno uzdizanje. Zaboravljamo da su većina ljudi koje u Zagrebu upoznamo, kao i prof. Fetisov “dotepenci”, što ne umanjuje njihov doprinos kulturi lijepog našeg Zagreba.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *